Zaljubljivanje…

 

Ja sam se zaljubio. Zove se Aleksandra. Sašilo me ili nije s’ proljeća. Do sad sam se mahom zagledavao u, ispostavilo se, obične žene. Ovoga puta nadigoh pogled i obrve naviše. Odmah da raščistim nijesam onaj balzakovski iluzionist koji se za niskost svog položaja sveti visinom pogleda. Ja samo hoću da volim, istina sada pomalo nesvakidašnje i uzvišeno.

Nju je teško ne uočiti. Odvajkada se izdvajala dugom ispeglanom kosom koju, uvijek prisutni, damski šeširi i salonske kapuljače ne mogaše ukrotiti. Neuhvatljiva, tamna kosa joj se prosipa(la) po krhkim, bijelim ramenima i, moj je utisak, unikatnim polu-balskim haljinama. Haljinu i caklaste štikle spajaju zanosne i zavodljive noge, obično crnom, providnom čarapom uokvirene. Ono, međutim, što njen izgled dodatno oneobičava jeste duhovni aristokratizam, nastanjen u izrazito lijepoj glavici. Vođen tim, a u nemogućnosti da je češće sretam, bazirao sam se na usisavanje njene pameti. Iz njenih intervjua, iz njenih misaonih lavirinata i načičkanog znanja rađala se, prvo stidljivo i stihijski, a potom otvoreno, moja zaljubljenost. Slušao sam je, učio i upamćivao, a kad su prilike dozvoljavale i sa strašću citirao. Moja, rovita, duša dobijala je odgovore i napajala se sa slatkih izvora.

Uočio sam da drži do sebe kao žene i crnogorke: …naročito me je interesovao položaj crnogorke kroz istoriju, zato što me je uvijek zanimalo šta to u meni samoj šumi, što to u meni zbori, čime su me pretkinje obdarile?… da vidim đe je pozicija crnogorske žene? Da li je to zaista tako kako se zbori u javnosti da su one obespravljene, gotovo služinčad, ropkinje ili je to jedna vrlo slična sudbina sa drugim ženama u evropi i svijetu i došla do zaključka da jeste. Znači slična je sudbina žena 18-og i 19-og stoljeća i početka 20-og stoljeća svuda u svijetu… Razmišljanja svoja o crnogorki započela bih riječima Jovana Popovića Lipovca: Rodila se crnogorka. Ne veseli se kad se rodi crnogorka, ne puca se… ali joj se pjeva da će je majka udat’ za junaka. To je, dakle, žena kojoj se već na početku njenog života uliva u svijest da se ona formira i raste da bi śutra bila udata za nekoga ko je heroj… Ja imam, možda, sreću da u svome životu imam uz sebe baku koja je negđe ođnjegovala moj duh i đe sam mogla pratiti njenu sudbinu i njen način života…

Udubljivo sam se, ne bez emocija, u položaj crnogorke, opet istorijski sličan svjetskim ženama, a opet surov i stravičan. No, vrlo brzo, muška sebičnost je prevagnula i više me zaintrigirao jezik jedne, ove meni interesantne, žene nego pozicija svih drugih. Poslušani, arhaični jezik me je raspametio. Podražavao sam ga i metao i kad treba i kad ne treba. Nijesam počinjao rečenicu bez gđe, negđe, śekire, sljedbenika, rješenja, prijevoda… Toliko sam se unio u to da se nerijetko i smisao izrečenog gubila, ali sam ja narcisoidno drao po njenome i svome. Ipak, ne zadugo… Zlurada nikšićka sredina me unaviđela i svakodnevno ismijavala te sam se prisilno i nevoljno odrekao novo – staračkog jezika. Shvatio sam, sa dubokim i iskrenim žaljenjem, da, premda crnogorac, nemam harizmu i snagu da opjevavam riječi jedinstvne heroine. Međutim, sumnja u vlastitu dostojnost nije me udaljila od nje. Obrnuto, čvršće me zavezala. Nastavio sam da je slušam, dodatno naćuljenih ušiju. I primijetio sa oduševljenjem, slušajući ranije razgovore, da nije ustuknjivala ni pred kim, pa ni pred, dragim mi, carem.

Ona: …Da li znate ko je na vlasti u Crnoj Gori i ko je predsjednik Crne Gore?

Car Antonije Pušić: Da li vi znate ko je bio premijer SFRJ u vrijeme kad je Bijelo dugme napravilo pjesmu Tako ti je mala moja kad ljubi bosanac?

Ona: Ne znam.

Antonije Pušić: Eto vidite. Znači, pjesme ostaju, a vlast se mijenja.

Nakon blage neusaglašenosti, sišli su na teren egzistencijalizma.

Ona, jezgrovito iznosi svoje viđenje Kamijevog stranca: …na 85 stranica piči sunce, ubija u glavu i ništa se ne dešava.

Car, zalazi u klasiku prozivajući Dostojevskog: …čovjek mora da shvati da je sam kriv za sve. Meni je to bilo vrlo besmisleno kad sam pročitao, a vremenom sam shvatio da sve to ima smisla.

Ona, zapeta kao na ispitu (diplomirala je na Filozofskom fakultetu srpski jezik i književnost sa  prośečnom ocjenom 9.39, magistrirala međunarodne odnose na Fakultetu pravnih navika Univerziteta Donja Gorica sa prośečnom ocjenom 10): Eto sad ste pomenuli jednog od mojih omiljenih pisaca i jednu od mojih omiljenih stranica prema kojoj se ja dekonstrukcionistički odnosim: Budite krivi za sve i za svakoga kao što je moj brat koji je volio ptice i sve ostalo bio kriv za sve i za svakoga.

Nastavlja, i dalje držeći u ekscentričnoj šaci umjetnost: …Dorijan Grej. Lord fini Henri kaže: Vi ste princ paradoks. Da li ste vi princ paradoks?

Antonije Pušić: Paradoks da, ali stvarno ne osjećam se kao princ.

Ona: A car?

Antonije Pušić: Car da…Ne mora se biti lijep da bi se bio car, ali čovjek mora da bude lijep da bi bio princ.

Ona, nadahnuto, njegoševski napastvujući carev ego: Ali se mora biti car da bi se bio lijep!… Šćepan mali, jedna od omiljenih scena mi je sljedeća: Šćepan mali uči papagaja da on kaže da je on car, i on kaže – car, car, a ovaj papagale, papagale (ponavlja, dočaravajući i papagaja i Šćepana). Nikad niste pristali na to?

Antonije Pušić: Ne, nego nisam nikad imo’ papagaja…

 

Red je da donekle materijalizujem pisanije, da ga dokumentujem susretom, ne književnim, televizijskim, fantazmagoričnim, već stvarnim, našim, mojim i njenim. Bilo je to prije nekoliko godina u radničkoj sali u kojoj se odigravao nikšićki pozorišni život. Ne sjećam šta se igralo, nije ni bitno. Ali vrlo se dobro sjećam nje u svoj svojoj aristokratskoj raskoši, čudom sudbine ili božijom rukom, smještene u sjedištu ispred mene. Pamtim, kao da je bilo juče, njenu velelepnu bundu od nerca i šubaru satkanu od runa koja se izvijala, uspravljala, gordila i znalački prkosila mom gledanju predstave. Sjećam se i da sam mnogo kašljao, možda alergičan na krzno ili možda želeći, nesvjesno, da joj privučem pažnju. Ako je ovo drugo u pitanju nijesam uspio. Bilo kako bilo, nijesam se usudio da je zamolim da skine kapu. Blenuo sam te večeri, tako kukavički, svo vrijeme u ovčicu, umjesto u umjetnost.